Sve zbog balona

 

             Tomica je trčao što je brže mogao. Preko zelenog travnjaka, kroz park s ljuljačkama, zatim kroz drugi bez ljuljački, lijevo kraj bijelih zgrada, desno uz školsko igralište, pa kroz još jedan park,  a onda... onda je već bilo tako mračno da više nije znao gdje se zapravo nalazi. Stao je usred tog mraka onako znojan i zapuhan, a srce mu je lupalo kao vojnički bubanj pred bitku. Kako da nađe put do svoje kuće po ovom mraku? Kad bi bar imao svoju bateriju da si malo posvijetli put! Baš je bio glup kad ju je mijenjao s Vedranom za mali Ford na baterije, koji se ionako pokvario za dva dana. Ali sada je kasno kukati nad tim. Ili da se bar nije zadržao tako dugo u Markovom dvorištu. Mama ga je ionako jedva pustila i naglasila da se, svakako, vrati prije mraka. Bože, nikad ga više nigdje neće pustiti. Asvemu je kriva Nina i njezini baloni! Baš se spremao doma kad je odnekud banula sa svojim glupim kečkama i vrećicom punom prekrasnih balona svih mogućih boja i oblika. Onda su ih napuhavali, vezivali, puštali, lovili...i...nije ni primijetio da je već prilično mračno. Uh, sam si je kriv, to mora priznati... Samo da se nekako izvuče iz ove situacije, ovo mu se više nikad neće dogoditi. Jao, mama već sigurno jako brine, gleda kroz prozor, pogledava na sat, čeka...

      Odjednom začuje promukao šapat tik do svog uha:

-         Hej, Tomiiiii!

Osvrne se iza sebe, pogleda lijevo, desno, okrene se za 360 stupnjeva, ali nigdje nikoga. Samo mrak.

A onda opet:

- Tomiceeeeee!

Tomica se ponovo okrene i još jednom pogleda  svuda oko sebe. Nikoga. Samo mrak, sad već dubok i gust. Zazebe ga malo oko srca, a ruke mu počnu  lagano podrhtavati. Od hladnoće ili, možda, ipak...

-         Tko je to? – upita drhtavim glasom.

-         Ja! – odgovori nevidljivko.

-         Aaaa,...tko si ti?

-         Ha, ha, ha – nasmije se nepoznati, - osvrni se oko sebe pa ćeš znati.

-         Ali već jesam. Nekoliko puta. I nikoga nisam vidio.

-         Onda si loše gledao! Pogledaj malo bolje!

Dječak se okrene nekoliko puta naprežući oči i pokušavajući otkriti tko se to poigrava s njim u ovom mrklom mraku. Bez uspjeha.

-         Hej, gdje si? Ništa ne vidim!

-         Ne gledaš dobro,  dragi moj! Tu sam! Odmah iza tebe!

Tomi se okrene, ali  nigdje nikog.

-         Ma ne vidim te!

-         Ispred tebe!

Tomica hladnim prstima protrlja oči, ali bez uspjeha.

-         Ne vidim te i točka!

-         Oko tebe!

Dječak se još jednom okrene, ali NIŠTA.

-         Ne vidim te, ne vidim te, ne vidim te! Reci mi makar kako se zoveš.

-         Eh Tomi, mislio sam da si pametniji i da ćeš sam pogoditi moje ime.

-         Kako da pogodim tvoje ime kad te uopće ne vidim.

-         Ma vidiš me, vidiš, samo ne znaš da me vidiš.

-         Ma ne vidim te, ne vidim i ostavi me već jednom na miru! Imam dosta problema i bez tebe!

-         Hajde, hajde, nemoj se odmah ljutiti. A kakve ti to probleme imaš? Mogu li ti nekako pomoći?

-         Kako ćeš mi pomoći kad te ne vidim i uopće ne znam tko si!

-         Ma vidiš me Tomi, sigurno me vidiš,  ja sam tu, svuda oko tebe...

-         Hoćeš reći da sam ja slijep? Da ne vidim dobro? To hoćeš reći, je l' da?

-         Ma ne, Tomi, nisam rekao da si slijep, samo da ne gledaš dobro. Eto, to sam rekao.

-         A ja tebi kažem da me ostaviš na miru i da lijepo odeš otkud si i došao!

-         Ha, ha, ha, pa ti si zbilja jedan jako smiješan dječak, Tomi, zar zbilja ne možeš pogoditi tko sam ja?

-         Ne, ZBILJA ne mogu – dječak će sad već plačnim glasom.

-         No, dobro, dobro, onda ti ja moram reći. Ja sam Mrak. Tek sam se spustio i ni uz najbolju volju ne mogu otići. Do jutra. Kužiš?

-         Ooo! – Tomica će zatečen i sasvim zbunjen. – Ali...mrak nije živo biće...iii...ne može govoriti....

-         Ma nemoj? Tko ti je uopće rekao takvu glupost? Pa vidiš da govorim! Ili, možda,  ne čuješ dobro?

-         Ma čujem, čujem, samo....samo...to je tako, tako neobično....

-         Ništa nije neobično! A sada mi lijepo reci kako ti mogu pomoći?

-         Nikako! Ti si, zapravo, najviše kriv za moju nesreću!

-         Ja kriv za tvoju nesreću!? – začudi se Mrak, - A kako to, molim te lijepo???

-         Da se ti nisi tako naglo spustio, ja se nikad ne bih izgubio! – samouvjereno odvrati dječak.

-         Ma nemoj, molim te! Ja se nikada ne spuštam naglo. Dolazim sasvim polako, mic po mic. A to što si se ti zaigrao sa svojim prijateljima i nisi me primijetio na vrijeme, ja ti, druškane, uopće nisam kriv.

-         No, dobro, dobro, donekle si u pravu, Nina je donijela punu vrećicu balona pa smo ih napuhavali i puštali, onda smo trčali za njima, bilo je super...

-         Jasno da sam u pravu. Ja sam UVIJEK u pravu! A sad mi, konačno,  reci kako da ti pomognem.

-         Pokaži mi put kući!

-         Ja da ti pokažem put kući? Ha, ha, ha! Pa ti si zbilja neki smiješan dječak! To da moliš Sunce, Mjesec ili neku svjetiljku, još bih razumio, ali mene - MRAK!!! Ha, ha, ha! Ha, ha, ha!

-         Pa sad nema sunca, a ne vidi se ni mjesec, svjetiljke je netko razbio pa ne gore...

-         Znači ostajem ti samo ja.

-         Hm, daaa...- promuca Tomica i odjednom mu dođe tako teško pri duši da mu dvije ogromne suze poletješe iz očiju praćene rafalom uzdaha iz grudi.

-         No, dobro, dobro, samo nemoj cmizdriti, sjetio sam se kako ću ti pomoći. Samo,...moraš mi nešto obećati.

-         Ššššto da ti obećam?

-         Da ćeš drugi put svakako primijetiti kad se ja počnem spuštati i na vrijeme krenuti kući. Tako se više nikada nećeš izgubiti i neće ti trebati ničija pomoć. Može?

-         Ddaaa...možeee...

-         Sigurno?

-         Časna riječ.

-         Dobro onda. Obriši lijepo suze, a ja ću pozvati svoju prijateljicu krijesnicu da te odvede kući. Ona je tu iz kvarta, zna svaku ulicu i svaku kuću napamet. – Stane je dozivati:

-         Lucijaaaa! Hej, Lucijaaaaa!

      Ubrzo se u daljini pojavi sićušno svjetlo pa krene prema njima. Kako se približavalo, postajalo je sve veće i veće dok mu nije sasvim zaslijepilo oči. A kroz to jako svjetlo dopre mu do ušiju poznati, blagi glas:

- Lucija,  Tomice, probudite se! Vrijeme je za školu.

 

baka Dunja Tokić

white_info.png

Prijatelji weba

...SAVRŠENO MJESTO ZA VAŠU REKLAMU…


Cargo Logistic Grupa



...korisni linkovi...