DAREŽLJIVA ZVJEZDICA

Mladi mjesec otvori oči i duboko udahne miris travanjske večeri. »Kakva prekrasna večer», pomisli, svjetloljubičasta i prilično topla za ovo doba godine. E, to treba nekako obilježiti. A, znam i kako. Organizirati ću prvi proljetni bal. Zvjezdice će biti presretne. One tako vole plesati. Gle, sve su već izašle kao da slute da će se nešto dogoditi. Zamoliti ću večernji povjetarac da zasvira u svoju srebrnu frulu, a mi ćemo se svečano obući i zaplesati uz njegovu svirku. Jedino, moja je tunika malo preblijeda. Morat ću hitno nešto poduzeti. Znam, zamolit ću koju od zvjezdica da mi posudi malo zlatnog praha i tako je osvježiti.

            Zadovoljan što se dosjetio, obrati se najbližoj zvjezdici:

-         Hej, Iskrice, bi li mi htjela dati malo zlatnog praha?

-         Malo zlatnog praha?- začudi se zvjezdica, - A što će ti zlatni prah?

-         Gle, mislio sam organizirati proljetni bal, a moja je plesna tunika suviše blijeda i treba mi malo zlatnog praha da je osvježim.

-         Proljetni bal? Pa to ti je super ideja! Pravi mrak!- razveseli se zvjezdica, - Jedva čekam da zaplešem!  Onda se malo zamisli pa namršti zlaćano čelce:

-         Ali što će tebi zlatni prah? Pa ti si mjesec! Puno ljepše izgledaš u srebrnoj tunici!

-         Ipak, mislim da bi mi malo zlatnog dobro došlo, onako za osvježenje u ovoj svečanoj prilici, ne puno, tek nekoliko zrnaca ako možeš...

-         Ne, ne... - zatrese zvjezdica svojim zlatnim kovrčama. – Ne mogu. Ne mogu nikako. Ja sam tako mala pa ako ti dam i jedno jedino zrnce, izgubit ću sjaj i nitko me više neće niti primijetiti. Ako ti je baš toliko stalo, zamoli neku veću zvijezdu koja ima više zlatnog praha od mene. – otcvrkuće i nestane.

      Mjesec je ostao začuđen i tužan. Od silne je tuge skoro zaplakao kad začuje tanki glasić tik do svog srebrnog uha:

-         Ne žalosti se, braco, ja ću ti dati malo zlatnog praha da uljepšaš svoju plesnu tuniku.

      Okrene glavu u smjeru glasa i ugleda sićušnu zvjezdicu kako mu se smješka.

-         Oh, to si ti Točkice! Dugo te nisam vidio, ali ti si toliko mala da nemam srca od tebe uzeti zlatni prah.

-         Ništa ti ne brini, braco, imam ga dovoljno za oboje. – I pruži mu punu šaku praha.

Mjesec sav sretan osvježi svoju plesnu tuniku i obuče se za bal. Sve su se zvjezdice prekrasno dotjerale, a večernji je povjetarac donio sasvim novu srebrnu frulu i  bal je mogao početi. Najprije je zasvirao bečki valcer, a zatim niz prelijepih plesnih melodija, jednu za drugom. Zvjezdice su se odmah uhvatile u kolo i počele veselo plesati, a mjesec, kao jedini kavalir na balu, odlučio je sa svakom od njih zaplesati barem jedan ples.

      Prvi je valcer otplesao sa Točkicom, a zatim krenuo dalje. Svaka se zvjezdica jako veselila plesu s mjesecom, jer je on bio vrstan plesač.

      Tako je došao red i na Iskricu. Dok su plesali ona primijeti zlatni prah na mjesečevoj tunici.

-         Tko ti dao zlatni prah? – upita ga  znatiželjno usred argentinskog tanga.

-         Točkica.

-         Točkica? – začudi se zvjezdica, - Ali ona je tako maljušna, puno je manja od mene.

-         Manja je, - reče mjesec, - ali ima veće srce.

baka Dunja Tokić

white_info.png

Prijatelji weba

...SAVRŠENO MJESTO ZA VAŠU REKLAMU…


Cargo Logistic Grupa



...korisni linkovi...