Šarengaće

U gradu Zovigradu, u neboderu na petome katu, živjela obitelj Dobrić, mama Zlatka, tata Gordan i njihovo dvoje djece, Sunčica i Zvjezdan.

Sunčica je bila, baš kako joj to i ime govori, pravo malo sunce. Uvijek je zračila osmijehom i znatiželjom. Sunčica je bila nešto starija od brata Zvjezdana koji je bio bucmast i razigran i brz da ga je teško bilo uloviti dok je trčkarao okolo po stanu. Ali, gdje god bio, i ma što radio, pa čak i kada je spavao, uvijek je bio obasjan nekim posebnim sjajem, kao i zvijezda na vedrome nebu. I njemu je njegovo ime savršeno odgovaralo. Bili su neumorni u istraživanju  stana i maštoviti u igrama, pa su mama Zlatka i tata Gordan morali budno paziti na svaki njihov korak, a to je bilo lakše i zabavnije činiti igrajući se sa njima i biti dio njihovih nestašluka. Vesela obitelj, zar ne?

Ali, bilo je i tužnih dana, a to je bilo onda kada bi se Zvjezdan razbolio. Često je pobolijevao – curio bi mu nosić, suzile okice, a znao je i ružno kašljati i dobiti povišenu temperaturu. Tada bi mu se obrašćići zarumenjeli kao ploča na štednjaku kada bi mama pekla palačinke. Nije odgovarao na sekine pozive i izazove, već bi mirno ležao u svome krevetiću, pio čaj i limunadu i lijekove koje bi mu davali mama i tata. Ponekad bi dobio i injekcije. Ništa strašno, malo ga bocnu u guzu, malo bi zaplakao, a to je radio samo kada je bio jaaaako mali. Sada je dečkić od tri godine a dečkići, to svatko zna, ne plaču. Nakon tri- četiri dana bi ozdravio i sve bi opet bilo po starom. Ali, kada je Zvjezdan bio bolestan, svi su bili tužni, naročito Sunčica. Kuća je bila tiha, a činilo se da su  i igračke u velikom starom koferu, bile zabrinute.

I tako je to trajalo neko vrijeme sve dok mama nije jednoga dana, točnije jednoga petka poslije posla, odnekuda donijela veliku pletenu košaru punu šarenih, malih, velikih, mekanih, toplih loptica. Sjela je na kauč, izvadila velike plastične pletače igle i počela plesti. Za tren oka su se tu našli i Sunčica i Zvjezdan.

 « Jupiiii! Baš je mama super, donijela nam je nove igračke! Vidi, braco!» - uzviknula je Sunčica oduševljeno.

« Upiiii!» - ponovio je veselo Zvjezdan, dok mu se jedna žuta loptica već našla u rukama. Uskoro su se loptice kotrljale na sve strane po kući dok su oni neumorno trčkarali za njima. I mama je bila vesela. Milovala ih je pogledom, osmijehom, ali nije rukama. Pa kako će kad su joj ruke bile zauzete!?

A Sunčica i Zvjezdan su  loptice prvo razbacali okolo, onda su ih šutirali kao pravi nogometaši, pa su ih bacali u zrak i hvatali, istina ne baš vješto, ali koga briga, bilo je zabavno, onda su se dobacivali – ja tebi plavu, ti meni žutu, pa ja tebi zelenu, ti meni crvenu ..i na kraju su ih počeli sakrivati – ispod stola, ispod stolnjaka, u tatine papuče, iza maminih leđa na kauču, iza fikusa u kutu sobe, pa čak i u džep tatinoga kućnoga haljetka koji je nemarno bio prebačen preko stolice. Uglavnom je Sunčica lukavo smišljala mjesta, a Zvjezdan bi ih otkrivao, pun radosti i ponosa. Ali, nešto tu ipak nije bilo kako treba, jer loptice su imale repiće koji su postajali sve dulji i dulji dok su se one smanjivale. Tragom tih repića lako je bilo pronaći svaku lopticu, što je mami olakšavalo posao dok ih je skupljala i vraćala u pletenu košaru kada bi Sunčica i Zvjezdan išli na spavanje. Ma, pokupili su oni veći dio loptica i uredno ih vratili u njihov pleteni krevetac, nije da nisu, ali uvijek bi neka zločesta loptica negdje odlutala da je ne vide.

Kada su se ujutro nakon doručka nastavili igrati sa lopticama primijetili su da nekih loptica nema. Nije bilo one žute, a ni plavu nisu mogli naći, pa ni crvenu, ni zelenu!!

« Što se dogodilo? Gdje su nam nestale loptice? Zar ih je netko sakrio? Ukrao?» - pitala je Sunčica zabrinuto svoga brata Zvjezdana, ali on ih je samo šutke tražio.

« Idem pitati mamu »- reče Sunčica i ode u kuhinju gdje je mama kuhala kavu.

« Nitko vam nije ukrao loptice « - rekla je mama, unoseći kavu u sobu i stavljajući je na stol. « One su tu» - nastavi nasmijana.

« Gdje tu ?» - upita Sunčica.

« ..je.. tu ? » - ponovi Zvjezdan koji još nije dobro znao govoriti.

« Tu « - odgovori mama zagonetno pogledavajući odloženo pletivo na kauču.

« Tu?»- upita Sunčica, dok su joj se okice iskrile. Sumnjala je ona da je mama izvela neki štos.

Mama Zlatka je sjela na kauč i ponovno uzela pletivo u ruke.

«..je…tu ?» … ponovi i Zvjezdan pokušavajući se utrpati mami u krilo u zaustaviti ručicama čudesni ples igala.

« Pa, zar ne vidiš ništa žuto? Plavo? Crveno? Zeleno? « nastavi mama sa pitanjima gledajući Sunčicu i ne obazirući se na Zvjezdana.

Sunčica je u trenu sve shvatila. Uprla je prstićem u žute redove pletiva, pa u plave, pa u crvene i zelene.

« Tu su, tu su» - veselo je uzvikivala, znajući da je to točan odgovor.

« ..su..su.su ..» - ponavljao je Zvjezdan veselo, jer je i njegova seka bila vesela.

« A što to praviš?» - upita Sunčica mamu Zlatku.

« Šarengaće?» - ponovi Sunčica začuđeno.

« Da, šarene gaće – šarengaće. Jedne tebi i jedne braci. Evo, bracine su već gotove, pogledaj» - reče mama i pokaže na pletenu košaru.

I doista, izvadi Sunčica iz košare pletene, prugaste, šarene, simpatične, smiješne i zabavne šarene gaće. Imale su stopice, nogavice, i pružale su se visoko do ramena. Tu su bila dva velika, plava dugmeta. Sunčica ih ženskasto, radoznalo prisloni uz svoje skladno, malo tijelo i vrckavo se pogleda u ogledalo.

« Baš su lijepe» - reče oduševljeno - » A kada će moje biti gotove?»

« Danas. Još malo - pa gotovo»

« A, hoće li i moje šarengaće imati to?» - upita Sunčica upirući prstićem na plavu dugmad.

« Hoće. Ali crvene » - objasni mama Zlatka.

« Onda će moje biti ljepše»-  zadovoljno zaključi Sunčica.

« Hoćemo li ih danas obući» - nastavi radoznala djevojčica sa pitanjima.

« Hoćete, kad budete išli na spavanje»

« Spavanje? A zašto?»

« Zato što se onda možete i otkriti u krevetu, a nećete se prehladiti. Vaši trbuščići, nožice, tabančići neće više biti goli. Nema više šmrcanja, kihanja, kašaljanja …

« Ni injekcija?» - sumnjičavo Sunčica.

« Ni injekcija» - potvrdi mama.

« E, baš su super te šarengaće» - zadovoljno potvrdi Sunčica.

Zvjezdan je već bio na podu pokušavajući preko papučica i hlačica navući šarengaće.

I, što mislite, je li mama bila u pravu?

Pa,  naravno da je! Mame su uvijek u pravu.

Mame sve znaju! Ne vjerujete mi? Pa, pitajte moju mamu!

 

 

 

                                                                       teta Klara Polak Poljarević

white_info.png

Prijatelji weba

...SAVRŠENO MJESTO ZA VAŠU REKLAMU…


Cargo Logistic Grupa



...korisni linkovi...