Marin Petković
 

 

Malo jača žarulja

 

             Na Jarunu ima jedna poljana. A na njoj kućice u nizu. Ispred prvog niza smjestio se parkić za djecu. U parkiću ljuljačke, klackalice, tobogani, pješčanik. I, naravno, drvene klupice za mame, tate, bake, djedove...Da malo predahnu dok paze na djecu. Iza klupica veliko brdo za igru. Ljeti zeleno i mirisno, zimi tamnosmeđe ili bijelo od snijega, pravi užitak za svako dijete. A u brdo je uboden veliki znak zabrane za pse. Zapravo je češće izvađen i polegnut, jer nije baš omiljen među vlasnicima četveronožnih ljubimaca. Ali nećemo sada o tom. Naša priča ide u sasvim drugom smjeru.

            Iza klupica su smještene lampe. Iza svake po dvije. Na istom stupu. Dobro je to, jer kad padne mrak, djeca se još uvijek mogu igrati u parku, a ona malo veća sjediti na klupicama i čavrljati. Još kad bi mali nogometaši češće pogađali golove, a rjeđe bijele kugle lampi, bilo bi puno bolje. Bolje bi bilo i kad bi se češće mijenjale pregorene žarulje, no dobro je i ovako, moramo biti zadovoljni da nije potpuni mrak u našem parku.

«Daj, priguši malo to svjetlo, ide mi u oči, gornja će lampa donjoj, a stajale su na istom srebrnom stupu.

«Ali, što je tebi? Kako da ga prigušim?»

«Baš me briga kako! Samo ga već jednom priguši, jer ću dobiti upalu desnog oka od te tvoje svjetlosti»

«Nisam ja kriva. Gospon Štef je rekao majstoru Mati da tu treba više svjetla pa su mi stavili malo jaču žarulju.»

«Malo jaču? Ti to zoveš malo jačom? Evo, sad me već počinje boljeti i glava od te tvoje MALO jače žarulje. A kakva je ovdje uopće korist od više svjetla! Tu se i tako samo sjedi i razgovara. Ta ne vezu se gobleni, pogotovo ne navečer!»

«Pssst! Tiho! Čujem neke glasove. Netko dolazi...»

            Preko parka su žurili dječak i djevojčica držeći se za ruke. Djevojčica je bila malena, mogla je imati negdje između 5 i 6 godina, a dječak  je bio nešto viši i koju godinu stariji.

«Jesi li siguran da ćemo ga naći?» upita djevojčica zabrinutim glasom.

«Ma nemaš brineš,» odgovori dječak, «ja sam ti oko sokolovo! Ako je tamo, nema šanse da ga ne ugledam!»

«Ali tamo je tako mračno, gori smo jedna lampa...»

«Nema veze, tražit ćemo četveronoške, a osim toga, prsten je od zlata, a zlato svjetluca u mraku.»

«Joj, Luka, a što ako ga ne nađemo?» zacvili djevojčica, «Što će mi mama reći kad vidi da ga nemam na prstu? A to mi je poklon od bake Kate za rođendan. Jučer sam ga dobila, a danas već izgubila...» i rasplače se.

«Nemoj plakati, Klarice», braco je pomiluje po zlaćanoj kosici, «Kad ti velim da ću ga pronaći!» Odmah zatim poviče: «Gledaj, obje lampe gore! A ova donja ima neko novo, puno jače svjetlo. Jupiiiii!!!»

            Dječak i djevojčica dotrčaše do klupice spustiše se na koljena da bolje vide i potraga je mogla početi. Puzali su četveronoške, zavlačili se pod klupu, tražili ispred nje, iza, s jedne i druge strane, oko zajedničkog stupa lampi, po tek pokošenoj travi,  oko malih grmova...Ali bezuspješno.

«Jesi li sigurna da si ga baš tu izgubila?», upita Luka. «Mogao ti je ispasti bilo gdje u parku!»

«Ne, nije», Klara će uvjerljivo, «tu sam ga pokazivala curama. Još je Sanja rekla da nije pravi nego samo pozlaćen, a Lana je rekla da je, jer ima žigić...»

«No, dobro, dobro, a kad si primijetila da ga nema?»

«Kad smo krenule kući, tamo kod vrtuljka... Onda smo se vratile i tražile, tražile, ali nismo ga mogle naći...i i i...» Djevojčica se ponovo rasplače.

«Nemoj plakati, Klara, Luka će brižno, «kad ti kažem da ću ga naći!» I dječak se ponovo spusti na zemlju te počne razgrtati travke i suho lišće pokraj klupe, a onda odjednom ustane  veselo poviče držeći u ruci mali zlatni predmet: «Evo ga, našao sam ga, bio je tu tik uz klupu ispod lišća.  Sva sreća da je jače svjetlo inače ga nikad ne bih vidio!»

Djevojčica sva sretna dotrči do brata, zagrli ga oko vrata i poljubi u obraz.

«Bravo, Luka! Bravo! Ti si najbolji brat na svijetu! Sutra te častim sladoledom!»

Luka joj uzme ručicu i natakne prsten na srednji prst desne ruke.

«Tako, neka bude tu. Ovaj ti je prst najdeblji pa ti neće više skliznuti.» Zatim je uzme za ruku i braco i seka veselo otrčaše kući.

«Jesi li vidjela?» javi se gornja lampa, «Ipak su pronašli prsten!»

«Da, baš mi je drago što su ga pronašli!» odgovori njezin donja prijateljica, «Ne usuđujem se ni pomisliti kako bi djevojčica bila žalosna da ga nisu uspjeli pronaći. Sigurno bi jako, jako plakala...A i njezin braco bi bio tužan...Jesi li vidjela kako se brine za nju...kako je tješi...Sigurno je jako voli...»

«Jasno da je voli, ta sestra mi je...»

«Znam, ali nisu sva braća tako pažljiva. Znaš i sama. Koliko su se samo puta svađali sa svojom braćom i sestrama tu u parku! Za ljuljačku, za igračke...za bilo što!»

«Da, znam, imaš pravo, ali to ne znači da se ne vole...»

«Ne znači, ne znači, no ipak bi trebali biti malo pažljiviji jedni prema drugima...»

«Tu se u potpunosti slažem s tobom, prijateljice», gornja će lampa, «svi bi oni trebali biti malo manje sebični i obzirniji jedni prema drugima. Onda bi svima bilo bolje.»

«Tako je.», donja će lampa «To si baš lijepo rekla...»

«Jesam, da, ali to važi i za mene. Bila sam sebična i prigovarala ti što imaš malo jaču žarulju, a da nije bilo nje, dječak nikada ne bi pronašao prsten svoje sestre, a ona bi bila jako tužna i nesretna.»

 

 baka Dunja Tokić

white_info.png

Prijatelji weba

...SAVRŠENO MJESTO ZA VAŠU REKLAMU…


Cargo Logistic Grupa



...korisni linkovi...