Lucia M. 
 

 

 

Zemljo laku noć

 

         Jedne je večeri dječak Filip  ležao u svom malom krevetiću. Nikako nije mogao zaspati pa upita majku, koja je sjedila kraj njega na krevetu.

 

       «Reci mi što je to Zemlja? Ima li ona ruke i noge, oči, uši, usta i nos?».     Mama ga pogleda i odgovori: «Sine, Zemlja nije živa – ona je planet, ne može ona hodati».

 

. . .

 

        Nakon toga iz tišine i mraka javi se sitni glasić: «Ali, ja jesam živa!»

 

Oni se polako, polako okrenu prema mraku. Upali se svjetiljka – globus  u obliku lopte, koja je po sebu imala crte, plave i zelene šare.

«Ja sam živa!» - ponovi opet.

«Ja sam Zemlja – planet na kojem živite.

Nemam ruke i noge ali putujem.

Okrećem se oko svoje osi,

sa suputnikom Mjesecom oko Sunca.

Putujem svojom putanjom.

Šume su moja pluća kojima dišem.

Ceste su moje vene i kapilare,

a vi ste moja krv – energija

koja kola mojim žilama.

Jezera i mora – moje su oči

Kojima gledam kada se valovi smire,

Vidim odraz u vodi  vaša nasmijana lica.

Krošnje drveća  moje su uši

kojima slušam cvrkut ptica,

igru djece, treptaj leptira.

Mirišem rosne livade pune proljetnog,

mirisnog cvijeća

i na prozoru pečene mamine kolače.

Umivaju me jutra nježnim kapljicama rose.

Češljaju me vjetrovi kroz nepokošene livade.

Morate me čuvati, da budem lijepa i čista

i za vašu djecu, i djecu vaše djece – i tako dalje . . .

........... Filip je usnuo

..................................Mama gasi svjetiljku

...................................................................... Zemljo laku noć!

 

 

Ivana Kudumija

white_info.png

Prijatelji weba

...SAVRŠENO MJESTO ZA VAŠU REKLAMU…


Cargo Logistic Grupa



...korisni linkovi...