LJUSKANJE BOJA

 

U jednoj šumi na kraju sela živio je mali hrčak po imenu Buzo. Živio je skromno, u maloj kutijici od dječjih cipelica. Nekada mu je znalo biti tijesno jer u tu kutijicu su stali samo mali krevetić, mali stol i dvije majušne stolice. Kutijica je imala prozorčić kroz koji je svojom njuškicom Buzo mirisao vanjski svijet.
Buzo je bio plašljiv i često bi iz straha provodio dane u svojoj kutijici, bojeći se izaći i sprijateljiti s ostalim životinjama.
Činilo mu se da su sve životinje ljepše, pametnije , hrabrije i jače od njega. Znao se uspoređivati sa svima, lija je imala prekrasan rep i mogla se ponosno šepuriti prolazeći glavnim puteljkom, medo je bio hrabar i svi su ga se bojali jer je bio najveća životinja, dabar koji je živio u skrovištu kraj rijeke je mogao tako vješto iskoristiti svoje zube i sam sagraditi svoju drvenu jazbinu u kojoj je raskošno živio.
Buzo se sramio svoje male kutijice, svog malog doma u koji je uselio kada je netko odbacio stari komad kartona. Tako zatvoren provodio je besane noći razmišljajući zašto on nije dobar, lijep ili sposoban kao svi drugi.
Rijetko bi izlazio u šumu, a kad bi morao, hodao je pognute glave brzim korakom jer je osjećao kao ga svi gledaju. Kroz glavu su mu tada prolazile razne misli, stalno je razmišljao što drugi misle o njemu. Znao je razmišljati: lija sigurno misli da sam neugledan hrčak koji ima ružno krzno, medo zna da ga se bojim pogledati kako me ne bi uhvatio svojim velikim šapama i zdrobio, dabar sigurno priča ostalim životinjama kako je vidio u kakvoj trošnoj i tijesnoj kućici živim.
Te misli su Buzi bile nekada toliko teške da je uvijek žurio doma jer se tamo osjećao nekako zaštićenim od svega. Jednu večer je tako bio jako nesretan i dugo je plakao jer je bio usamljen i osjećao se najružnijim i najmanje hrabrim stanovnikom šume.
Umorivši se od plakanja, oči su mu postale teške i zaspao je za stolom, ostavivši slučajno svoj mali prozorčić otvorenim.
I tako, dok je spavao, gusjenica koja je pala s jedne od grana drveta kraj Buzine kuće, dopuzala je u njegovu kućicu i ugnijezdila se pod njegove male tople krznene nožice. Osjetivši toplinu koja joj je toliko trebala, ostala je tako spavati do jutra.
Kada se Buzo ujutro probudio, napipao je nešto mekano, dlakavo pod svojim nožicama. Isprva se prepao. Prvo što je pomislio bilo je da ga ostale životinje zadirkuju i da su mu ubacile neuglednu gusjenicu kako bi mu pokazale koliko je i sam ružan. No uzeo ju je u ručice i zajedno s listom krenuo baciti kroz prozor. Onda je na listu odjednom ugledao kapljicu vode. Znao je da njegov krov ne prokišnjava i pitao se otkud sad ta kapljica. Pipnuo ju je prstom i prislonio na njuškicu. Okusom to nije bila voda, znao je taj okus odnekud, bio je to okus suze. Samo su suze slane. Ali ta suza je bila malena, znao je da nije njegova. Pa zar je moguće da još netko u ovoj šumi plače i tužan je?- pomislio je.
Odjednom se gusjenica počela meškoljiti i tako ga trgnula iz razmišljanja. Polegao ju je na svoj mali jastuk i upitao:

 

Pa što je bilo? Zašto plačeš?

Zato što sam ružna i sama, nemam nikoga i nitko ne zna kako je to kad si najružniji stanovnik šume.

Kako misliš da si ti najružnija? Pa ja mislim da sam ja najružniji.

Nije istina, ja sam najružnija, mene nitko ne pogleda cijelog mog života.

Stvarno? Upitao ju je.

Da-odgovorila je gusjenica tužnim glasom.

Imaš pravo, pa ni ja te nisam nikada vidio.

To je zato što se skrivam među lišćem, stopim se s njihovim bojama i tako mi je lakše.

 Znam o čemu pričaš, meni je isto tako. Eto vidiš, cijel dane i noći se trudim biti zatvoren u ovoj maloj kućici i izlazim samo kad moram.

A zašto? Ti si lijepa životinja. Imaš prekrasno krzno.

Nije moje krzno prekrasno, ružne je boje i ne sviđa mi se. Ima ljepših životinja.

Mislim da pretjeruješ hrčak. Uostalom, smije li znati tvoje ime?

Smiješ. Zovem se Buzo. A ti gusjenice, imaš li ti ime?

Ja se zovem Kala.

Kala, imam jedno pitanje za tebe. Jesi znala da se vi gusjenice kad odrastete pretvarate u leptire predivnih boja?

A čula sam nešto o tome, ali ne vjeruje u to, ne vidim načina dan se iz ovako ružne gusjenice razvije leptir.
Za to treba vremena, i strpljenja. Stvarno misliš da ću ja jednoga dana biti lijepa ?

Pa naravno.

Nego Buzo, ja imam jednu molbu . Smijem li ja neko vrijeme živjeti tu kod tebe, sramim se izaći ovakva u šumu, a nemam snage za puzati opet uz ono drvo.

Naravno Kala , ali moramo surađivati, malo ćeš mi pomagati oko kućanskih poslova, na taj način ćemo se družiti. Uostalom, dobro bi mi došao prijatelj, često sam usamljen, a s tobom je baš lijepo pričati.

 

I tako su Buzo i Kala počeli dijeliti mali dom. Brzo su se zbližili i postali pravi prijatelji. Imali su jedno drugo, smijali bi se , igrali , čak i plesali skupa na zvukove kiše.
Jedne večeri su pričali o neostvarenim željama.

Imaš li ti neku neostvarenu želju Buzo? Upitala ga je Kala.

Imam, naravno, kao i svatko. Ali to je samo želja, nema načina da ju ostvarim.

Ali ja bih ipak željela čuti koja je to želja.

Pa ovako, počeo je Buzo svoju priču..

Ja bih želio biti pisac. I pisati čudesne priče o životima svih životinja u šumi.

Pa to je prekrasna ideja. Znaš da je naša šuma jedina koja u knjižnici nema knjiga, samo novina, a one nekad znaju biti dosadne.

Znam. Ali nemam hrabrosti za to. Što ako se ostalim životinjama moje priče ne svide? I ovako sam sav povučen i strašljiv, nikome nisam zanimljiv, imam osjećaj da mi se svi podsmjehuju. Bilo bi me previše sram i morao bih iseliti iz šume. Ne znam kao bih to podnio.

Imaš li koju napisanu priču?

Imam jednu. Ali nije dovoljno dobra i zanimljiva da bih je nekome pokazao. Čuvam ju smotanu na papiriću koji sam pronašao dok sam šetao šumom i skrivena je tamo gdje ju nitko ne može naći.

Molim te, pokaži mi je, daj da ju bar ja pročitam, ja ću ti iskreno reći što mislim, molila je Kala Buzu.

Ne. Bolje ne. Želje se i zovu tako jer su neostvarive. Uostalom, nije vrijedno ni da pričamo o tome, već je kasno, a sutra još prije zore ustajem jer moram na put, idemo radije na počinak.

U redu, odgovorila je tužno Kala.


Sljedeće jutro kada se Kala probudila, Buze nije bilo, već je bio otišao, krenuo je još za mraka da ga nitko ne vidi jer nije volio prolaziti glavnim puteljkom dok su sve životinje budne.
Kala je odlučila napraviti nešto lijepo za Buzu i počistiti njihov skromni dom. I tako, dok je brisala prašinu, kraj kreveta je ugledala malu rupu u kojoj je bio smotan mali papirić. Odmah znala da je to priča koju Buzo skriva od svih. Odlučila ju je pročitati. Priča je bila prekrasna, govorila je o njihovom prijateljstvu i sreći koju je ona svojim dolaskom unijela u njegov život.
Kalu je priča dirnula do suza i čim je počela plakati, njezin dlakavi ljuskasti oklop je počeo pucati i onda je počela poprimati predivne žute i ljubičaste boje. U kratko vrijeme se pretvorila u predivnog leptira. Bila je baš onakva kakvom joj je Buzo obećavao da će postati kad odraste.
Istog trena je osjetila neopisivu sreću i znala je da mora odletjeti u svijet, njezina želja za slobodom je bila jača. No, bila je istovremeno i tužna jer je došlo vrijeme da se rastane od Buze. Brinula se za njega i pitala se kako će ga ostaviti da opet živi sam. Morala mu je nekako pomoći. Odlučila je uzeti papirić na kojem je bila Buzina priča i ponijeti ga sa sobom, pa je napravila mali smotuljak, omotala priču travkom i objesila je oko vrata. Znala je gdje mora ići i što mora učiniti. Prije nego što je krenula, ostavila je buzi poruku u kojoj je napisala:“ Buzo, tvoje riječi su me oslobodile ružnog oklopa. Tvoja priča mi je podarila boje i hrabrost da odletim u svijet. Hvala ti. Nikada te neću zaboraviti.“
I tako je odletjela u svijet. Njena prva stanica je bila medina kuća. Medo je bio životinja koju su svi u šumi slušali i kojoj su se svi pokoravali. Pošto je sada bila lijepi leptir, uletjela je u njegovu jazbinu bez straha. Medo je spavao čvrstim snom i Kala mu je kraj kreveta ostavila smotani papirić s Buzinom pričom.
No, prije nego što se medo probudio, njegova djeca, troje malih medvjedića, dohvatilo se papirića i najstariji među njima koji je već išao u školu ju je počeo čitati ostalima. Svi su pozorno slušali i već dugo nisu bili tako dobri i poslušni. Kad se probudio, vidio je kako sve troje njegove djece sjede i pozorno slušaju najstarijeg brata kako čita priču. Taj prizor ga je tako ganuo da je odlučio pronaći životinju koja je priču napisala i razveselila njegovu djecu.
Uzeo je papirić od najstarijeg i na poleđini vidio sitnim slovima napisano Buzino ime i adresu. Odlučio ga je potražiti.
No, kada je došao do njegove trošne kućice, Buzo se još nije bio vratio kući. Odlučio ga je pričekati.
Već je polako padao mrak, a Buze još nije bilo, no medo je i dalje nestrpljivo čekao. Odjednom začuje neko šuškanje, okrene se i vidi malog hrčka koji se sledio od njegovog pogleda. Buzo je bio toliko u strahu da je počeo trčati...
Medo uhvati velikim šapama Buzu, na što je Buzo počeo plakati i drhtati.

Zašto plačeš?

Pa zato što se bojim. Ostavi me i dat ću ti sve što poželiš.

Ali ja tebi ne želim ništa loše. Ganuo si me svojom pričom, ne znam kako se stvorila u mom domu, ali mojoj djeci se svidjela. Imam prijedlog za tebe. Skupi sve svoje priče i donesi ih sutra u moj dom, a ja ću kao predsjednik šume učiniti sve da iz toga nastane knjiga koja će kružiti po cijeloj šumi i uveseljavati svu djecu.


I tako je Buzo prestrašen i još uvijek u nevjerici skupio priče za koje nitko nije znao gdje ih čuva, čak je i Kala bila upućena da postoji samo jedna, i sutradan otišao do mede. Medo ih je pročitao sve do jedne i odlučio pomoći Buzi. Dogovorili su izdavanje knjige. Hrčak je po prvi puta hodao uzdignute glave. Bio je ponosan na sebe, napokon se i njemu netko divio.
Kao i svaka druga knjiga, tako je i ova imala svečanu promociju na glavnom putu u šumi. Bio je prekrasan ljetni dan, svi stanovnici su se okupili pošto se vijest o čudu za koje nitko nije znao da postoji vrlo brzo proširila. Buzo je kratko zahvalio svima koji su došli i medi na pruženoj prilici, a u srcu je zahvaljivao Kali jer je vjerovala u njega, prisjećajući se pritom snage njihovog prijateljstva. Nakon što je potpisao i zadnju knjigu, zadovoljno je ostao sjediti i odjednom je u daljini na grani vidio prekrasnog leptira koju odlazi u suton. Znao je da je to Kala. I da, bila je prekrasna...Ali nije imao želju da ju zaustavi, samo je zadovoljno gledao njezin let i uživao u ljepoti njihovog prijateljstva koje je bilo slobodnije i jače no ikada....

...Branki, čije me prijateljstvo oslobodilo oklopa i daje mi snagu za svaki idući let i svaku novu priču....

 

 

Ana Pulek

white_info.png

Prijatelji weba

...SAVRŠENO MJESTO ZA VAŠU REKLAMU…


Cargo Logistic Grupa



...korisni linkovi...