Marin Petković, 4 godine

 

 

Marin: Bako, bako, 'ajde jednu novu priču!!!

Baka: Sasvim novu!?

Marin: Da, da, jednu koju još nikad nisam čuo!!!

Baka: Hm...hm...Hoćeš li priču o djevojčici od čokolade?

Marin: Od čokolade???

Baka: Da, od čokolade!

Marin: Baš od prave čokolade?

Baka: Da, baš od prave.

Marin: Hoću, hoću! 'Ajde, bako, PRIČAJ!

Baka: Evo, mili, slušaj!

 

Čokolina

 

            Bilo je to jako davno, u vrijeme kad sam ja bila mala djevojčica. Imala sam četiri godine, kao ti sada. I jako sam se voljela igrati u dvorištu sa svojim vršnjacima, baš kao i ti. A imala sam puno prijatelja, jer sam živjela u velikoj stambenoj zgradi sa puno stanova. Ipak, najradije sam se igrala s Vesnom s prvoga kata. Bile smo zaista nerazdvojne i kad god je bilo donekle podnošljivo vrijeme - obavezno u dvorištu. Vesele i zaigrane. Igrale smo se svega i svačega. Skrivača, strelica, tane, graničara, bezbroj igri s loptom itd. itd. Ponekad same, a još češće u društvu s drugom djecom iz kvarta. Kad se sjetim tih dana, nešto mi toplo preplavi srce, zaiskri u duši. Bili su to bezbrižni, nadasve sretni dani ranog djetinjstva. U to vrijeme su me mučila jedino duga i dosadna ljetna popodneva, od dva do pet, kad je u dvorištu trebalo biti tiho, jer su stariji ljudi i mala djeca spavali ili se odmarali poslije ručka. Tada se nismo smjeli igrati u i mnoga djeca su bila u «kućnom pritvoru». Ja sam se nekako uspjela izboriti za izlazak uz obećanje da ću se igrati sasvim tiho, brati maslačke na livadi ispred zgrade i od njih plesti vjenčiće. No, moja prijateljica Vesna nije bila te sreće. Nju nisu puštali ni po koju cijenu.

            Jednog takvog ljetnog popodneva sjedila sam na zidiću u dvorištu i od hrpe netom ubranih maslačaka pokušala isplesti vjenčić. Ali nije mi išlo. Vesna me je dan prije učila i činilo se da sam shvatila, a sad ni da počnem. Uh! Došlo mi je da se rasplačem onako osamljena i jadna...kad odjednom osjetim nečiju ruku na desnom ramenu i začujem tanki glas:

«Bok! Zašto si tako žalosna?»

Okrenem se i ostanem zatečena. Kraj mene je stajala neobična djevojčica. Bila je negdje moje visine i dobi, činilo mi se. Ali sasvim, sasvim tamnoputa. Tamnosmeđa, rekla bih, baš kao kakva mulatkinja. Kosa joj bijaše duga i kovrčava, čak malo raščupana za moj djetinji ukus. Bila je odjevena u svijetloplavu haljinicu na volančiće, koja se čudesno slagala s njezinim velikim znatiželjnim očima. Imala je pune crvene usnice i dvije simpatične rupice na tamnim obraščićima. Na nogama je nosila bijele trike-trake sa svjetlucavim metalnim kopčama.

«Tko si ti?» u čudu je upitam.

«Djevojčica», ona će.

«Znam to, ali... kako se zoveš?»

«Zovem se Čokolina, ali svi moji prijatelji zovu me Lina, kraće je i ljepše. Ako želiš, možeš me i ti tako zvati.»

«Hoću, hoću, to je i meni puno ljepše... ali...zašto si, zašto si… tako tamna?

«Zato što sam napravljena od čokolade.»

«Od čokolade???» u čudu ću ja.

«Da, od čokolade», Lina će, «Moj tata je slastičar pa me je napravio od čokolade. Kosa mi je od smeđe šećerne vune, oči od tvrdih svjetloplavih bombona, usta od finog crvenog želea, noktići od marcipana...»

«Stani, stani...molim te...» zavapila sam, «ali ti si živa, govoriš, hodaš...»

«Da, točno. U početku to nisam mogla. Bila sam samo obična lutka od čokolade. A onda je jednog dana kroz prozor doletjela Plava Vila, znaš, ona iz Pinokija, dodirnula me svojim čarobnim štapićem i ja sam oživjela. Da znaš samo kako se tata obradovao kada sam progovorila! A tek mama! A i ja sam presretna što sam živa, što se mogu kretati i igrati sa svojim prijateljima!»

«A jesu li i oni od čokolade?»

«Naravno da ne, oni su sasvim obična djeca, kao ti.»

« I nitko od njih ne pokuša da te..., ovaj...da te zagrize?»

«Ha, ha, ha...», nasmije se Čokolina, «Znala sam da ćeš me to pitati. To su moji prijatelji i svi me vole puno više od čokolade!»

«A što ako naiđe neki zločesti dječak koji te ne pozna...»

«Taj dječak ne može znati da sam od čokolade, obično pomisli da sam crnkinja, mulatkinja ili da sam se možda puno sunčala i pocrnjela.»

«Znam, ali, ako ipak skuži da si od čokolade?», bila sam uporna.

«He, i za to imam rješenje, kad vidim da netko ima loše namjere, potrčim kao munja i nestanem u trenu. To je isto dar dobre Plave Vile… A sad ti meni nešto reci!»

«Molim...»

«Zašto si nabrala toliko maslačaka? Što ćeš učiniti s njima?»

«Ah», zavapim ja, «htjela sam isplesti vjenčić, ali jednostavno mi ne ide. Moja prijateljica Vesna me jučer učila i činilo se da sam razumjela, a sad mi ne ide pa ne ide».

« Ništa ti ne brini, ja znam plesti vjenčiće. Naučit ću te. Gledaj!.»

I Čokolina dohvati maslačke, sjedne do mene, dio cvijeća stavi u moje krilo i počne me učiti. I, nećeš vjerovati, za manje od tri minute obje smo na glavi imale prekrasne žute vjenčiće.

«Hvala ti, Čokolina», sretno sam se nasmiješila svojoj novoj prijateljici, a ona mi je uzvratila osmijeh iz kojeg su bljesnula dva reda pravilnih zubića izrađenih od najfinijeg bijelog šećera.

            Baš mi je bilo lijepo u društvu ove djevojčice od čokolade i osjećala sam da sam stekla novu prijateljicu. A onda odjednom začusmo glasne povike dvojice dječaka iz naše zgrade. Dvojice dječaka s kojima se gotovo nitko nije družio, jer su uvijek bili pakosni i prilično drski.

«Vidi, djevojčica od čokolade! Mljac! Drži je, Silvio!», vikao je njegov stariji brat Dario trčeći prema nama. Strašno sam se preplašila. «Bježi, Lina!», povikala sam, «Oni su zločesti, pojest će te!» Lina je ustala i otrčala takvom brzinom da mi se zavrtjelo u glavi. A Silvio i Dario ostali su zabezeknuti i što je najvažnije, praznih ruku.

«Dunči, Dunči, probudi se!», vikala je moja najbolja prijateljica Vesna tresući me svom snagom.

«Hej, prestani, srušit ćeš me!» zavapih dižući se i trljajući oči. Vesna me je u čudu gledala.

«Jedva sam te probudila. Mahala si rukama i nešto vikala», rekla je.

«Da, znam, sanjala sam…sanjala sam čudan san», objašnjavala sam dolazeći sve više k' sebi, «hoćeš li da ti ga ispričam?»

«Naravno», odgovori Vesna, «baš me zanima što si to sanjala.»

„Pa eto…“,  započnem ja svoju priču kad mi pogled padne na tlo pod mojim nogama i zaustavi svaki moj pokret i dah. Na zelenoj travi ležala su dva prekrasna vjenčića vješto ispletena od svježe ubranih žutih maslačaka. 

 

Baka Dunja Tokić

white_info.png

Prijatelji weba

...SAVRŠENO MJESTO ZA VAŠU REKLAMU…


Cargo Logistic Grupa



...korisni linkovi...