Lucia M. 
 
 
SVJETLOST ŽELJE

...Bila jednom jedna mala djevojčica imenom Lucia. Mala mršavica plave kose, ozbiljnog pogleda, uvijek namrštenog lica...

Živjela je s mamom i tatom u lijepoj velikoj kući, u kojoj je uvijek bilo toplo. Često bi joj roditelji govorili da ni sama ne zna kakva je sreća živjeti u takvom obilju jer na svijetu ima toliko jadne dječice koja nemaju gdje živjeti, kojima je hladno, koji nemaju mamu i tatu da im kupuju darove i slatkiše.
Lucia bi se često povlačila u svoju sobu i na zamagljenom prozoru crtala leptire i razmišljala o tome gdje su ta djeca, zašto oni nemaju ništa, a kad god bi upitala mamu isto to pitanje, ona bi joj u žurbi i pomalo drsko i umišljeno odgovorila:“Zato, ne razmišljaj stalno o glupostima.“
Pa zašto mi onda to sve pričaš kad ništa ne znaš, mrmljala bi Lucja sama sebi u bradu.


Lucia je u školi bila najbolji đak i učiteljica je jedan dan odredila da nova djevojčica koja je stigla u razred mora sjediti s njom kako bi se lakše snašla u novoj sredini.
Nova učenica se zvala Sara.
Uvijek je nosila smiješne cipele i nikada nije previše marila za to što se događalo na satu.
Ali Lucii to nije smetalo, bile su jako različite, ali bi se smijale istim stvarima i ubrzo su postale najbolje prijateljice.
Na putu iz škole njih dvije su uvijek razgovarale o svim onim stvarima za koje odrasli nisu znali zašto postoje, same bi nalazile odgovore u svojim maštanjima.Na putu iz škole do kuće su prolazile kroz jedan maračni puteljak i držale se za ručice kako bi pobijedile strah. Svaki put su uspjele.
Pošto je Sara bila pravi mali vrag, jedna od njenih čudnih navika bilo je skupljanje kamenčića svih veličina i oblika, kestena ujesen, svakojakih gluposti koje bi pronašla putem, jednom je čak ponijela i grudu snijega u torbi. Lucia se tome stalno smijala, nekada bi se oko toga i porječkale jer joj nije bilo jasno zašto to radi kad to nije lijepo, ali sve su svađe među njima bile brzo zaboravljene.


U Lucinoj torbi je uvijek bio savršeni red, knjige su bile složene prema rasporedu sati za taj dan, sve je bilo onako kako treba biti 
Sara joj je znala govoriti da je glupa zbog toga jer to sve na kraju dođe na isto, s početkom ljeta knjige ionako završe na tavanu u nekoj prašnjavoj kutiji i kako one znaju da su bile poredane po redu ili su se gubile među hrpom naizgled nepotrebnog smeća.
Jednog Božića su obje ispod bora pronašle medvjediće. Slatke, mekane, tople igračkice za koje ni same nisu znale čime su ih zaslužile.
Lucin medo je bio smeđi, debeo, manji od Sarinog, imao je veliku glavu i ogromne smeđe oči. Sarin medo je bio veći, mršavko, crne boje i iskrivljenog nosa.
Kao da je netko znao, obje su dobile ono što su potajno željele.
Lucia nekoga da ju sluša i grije svojim debelim šapama, a Sara nekoga tko je bio neobičan pa je mogao shvatiti njene čudne navike.
Nosile su ih u svojim školskim torbama gdje god bi išle, pričale s njima, svaka je imala svog malog prijatelja...
Jedan dan je Lucia na televiziji vidjela emisiju o djeci koja nemaju mamu i tatu, onu tužnu dječicu o kojoj joj je mama pričala, rastužila se kad je čula da nemaju igračaka, pa je odlučila zapakirati svog medu i s malo novčića što je uštedjela od džeparca ga je poštom poslala jednoj djevojčici koju je vidjela u toj emisiji. Bila je tužna, ali je znala da je lijepo činiti dobra djela, nikome nije rekla da je to napravila.
Sari i roditeljima je rekla da je izgubila medu putem iz dućana. Bilo ju je strah da je nitko neće shvatiti, i zbog svoje tajne je plakala danima jer su je roditelji grdili da ne pazi na svoje stvari, prijeteći joj da nikada više ništa neće dobiti.

Jedina koja ju je tješila bila je Sara. Ona joj je govorila da nije sama i da i dalje imaju jedna drugu te da kad god poželi, može ići s njom i njezinim medom u šetnju.
Nekada joj je medo znao tako nedostajati da je poželjela da se razboli jer je mislila da će joj roditelji kupiti novog medu, čak je i željela da nema mamu i tatu.
Ali, dani su prolazili, sve je bilo isto, bila je jednako tužna kao i prije.
Sara nakon što je čula kako je lako izgubiti medu, svog je mališana odlučila čvrsto zašiti za unutrašnjost svoje torbe kako joj slučajno ne bi ispao negdje putem.
Iznenada je jednog dana poslije škole Sara dotrčala ispred Lucine kuće sva uplakana, govoreći joj da je i ona izgubila svog medu. Bila je toliko tužna da je govorila kako želi umrijeti. Lucia bi ju hrabrila, no Sara je bila neutješna..
Iako su imale jedna drugu kao i prije, Sara nikada nije bila nasmijana i sretna kao nekada kada je imala svog malog prijatelja u torbi.
Lucia se osjetila bezvrijednom i lošom prijateljicom, nikako ju nije mogla nasmijati, nije znala kako joj pomoći. Sve su manje i manje pričale u školi, pa su se s vremenom udaljile, čak više nisu išle istim putem kući. Lucia se razboljela i svako malo je bila kod doktora, bila je užasno usamljena, počela se bojati mraka i uvijek je trčala kroz onaj mračni puteljak , srce joj je od straha jako lupalo, male nožice su joj se tresle. Nedostajala joj je Sara koja bi je u takvim trenucima snažno primila za ruku. Jedne večeri sa toliko prestrašila da je od straha zastala na sredini puteljaka i nije znala kako dalje.
Iz marka, negdje u blizini, zašuštao je grm. Lucia je vrisnula, nije znala što je to. 
Hej, priđi bliže, ne boj se, dozivao ju je mali glasić. Radoznalost ju je odvukla do grma i tamo je ugledala medu. Ali ne svog medu, već Sarinog medu. Odmah ga je uzela u ruke i prvo na što je pomislila bilo je kako će Sara biti presretna kad joj ga vrati.
Nisam znala da znaš pričati, rekla je Lucia. Moj medo nije pričao. Znam ja puno toga, imam neke čarobne moći, ponesi me kući i ispričati ću ti. Ali ti si Sarin medo...
On se nasmiješio i šapnuo joj da kod sebe ima čarobnu svjetiljku kojom će joj osvijetliti put do kuće. Lucia je iz straha kako neće uspjeti proći taj mrak sama odlučila pružiti medi šansu. I on je stvarno svojom čarobnom svjetiljkom osvijetlio njihov put.

Kada ga je potajno unijela u svoju sobu, posjela ga je na krevet i on joj je počeo pričati svoju priču. Luciu je zanimalo kao je uspio ispasti Sari iz torbe kad je bio zašiven.
Medo joj je rekao da je u torbi bilo toliko kamenčića koji su bili oštri da su prerezali konce. A pošto je Sara bila sigurna da joj medo ne može pobjeći prestala je zagledavati u torbu, samo bi ga ponekad pogladila i ostavila torbu kraj kreveta. Svaki dan je i dalje skupljala sitnice i trpala ih u torbu, tako da je s vremenom medi postalo pretijesno. On bi gurao te kamenčiće ispod svojih nožica i kad Sara ne bi gledala, on bi stao na šape i virio kroz jednu malu rupu na vrhu torbe. Tako je jednoga dana, od silne želje da pogleda van, odrazio se na svoje duge noge i iskočio kroz tu malu rupu.
A gdje si bio u međuvremenu?
Noću sam neko vrijeme bio sam, skriven u grmlju i Sara mi je jako falila ali nisam znao put do njezine kuće pa sam se ušuljao u torbu jedne druge djevojčice koja se zvala Maja i sličila je jako Sari. Ušao sam joj u torbu dok je na ovom istom puteljku brala cvijeće. Ali ni tamo nisam bio previše zadovoljan, pa sam opet napravio ono jedino što znam..iskočio.
I tako sad već par dana opet lutam i čekam i sad sam u ovom mraku ugledao tebe . Zar nije lijepo da smo se sreli?
Lijepo je, ali ti pripadaš Sari, zar ne? Iako nas dvije više nismo prijateljice, mislim da nemam pravo te prisvojiti. Zašto ne? Sara me nikada nije potražila nakon što me izgubila, a i ovdje u tvojoj sobi mi je jako lijepo. Ja želim biti tvoj. Ti me čuvaj, a ja ću svaku večer osvjetljavati tvoj put kući. Sara ne mora znati da sam ja kod tebe, biti će to naša mala tajna. Lucia je trebala prijatelja pa nije mnogo razmišljala., pružila je medi novi dom.
Kako je vrijeme prolazilo, Lucia je zavoljela Sarinog medu i činilo se kao da je on zaista sretniji s njom. Kako je znala za medine nestašluke, odlučila ga je nositi u većoj, udobnijom torbi, čak mu je unutra složila maleni krevetić da mu bude mekano, napravila je sitne rupice za zrak i svjetlost. Ali iz straha da medo opet ne iskoči kroz otvor na vrhu, zatvorila je torbu najvećim lokotom kojeg je našla kod tate u garaži. Lokot je bio toliko težak da su je svaki dan boljela leđa, a kako se medo koprcao po torbi, znalo ju je nositi lijevo-desno dok je hodala ulicom. Ali Lucia je sve to hrabro podnosila jer je bila sretna, a i medo joj je trebao da joj osvijetli put kući. Puštala ga je iz torbe čim bi stigli kući, spavali su zajedno i pričali, dijelili tajne...Bilo im je super. Nikada do tada nitko nije tako razumio njezin mali svijet.
No, Lucia nikada nije zaboravljala da je medo prvo bio Sarin i to ju je strašno mučilo. Povjerila se medi oko toga, a medo joj je samo ponavljao kako će sve biti u redu, da je on sad njezin i da se ne bi nikada vratio Sari. Luciu je to donekle smirivalo, ali ju je znalo stezati u grudima zbog te velike tajne koju nije imala s kim podijeliti.
Medo je sve to svaki dan promatrao, ali nije ništa pričao, nego se samo jedne noći odšuljao kroz Lucin prozor i otišao posjetiti Saru da joj kaže kako je već neko vrijeme kod Lucie i da je tamo sretan.
Drugo jutro kada se Lucia probudila, medo se već vratio od Sare i čekao ju je budan na krevetu. Lucia je osjetila da nešto nije kako treba. Što je bilo medo? Zašto ti je pogled tako tužan? Jesam li te ja nečime naljutila? 
Ne, bio sam noćas kod Sare, ona mi se jako razveselila i jako je tužna i ljuta što sam kod tebe. Kada sam kod nje vidio praznu torbu istu kao onaj dan kad sam iz nje iskočio, shvatio sam da ja tamo pripadam, oduvijek. Ja sam Sarin medo i neka tako i ostane. Iako je kod tebe ljepše i sređenije i imam puno ljubavi, još nisam spreman na to, nekako sam navikao stanovati u dobro poznatom starom neredu. Hvala ti za sve, ali ja sad idem.
Lucia je šutjela od čuđenja, slomila ju je medina priča. Ostala je bez Sare, ali i bez mede.


Plakala je danima bez prestanka, zavirivala u svoju torbu pitajući se što je to medi unutra nedostajalo, je li mu bilo tijesno , hladno...što je krivo napravila da je on opet poželio živjeti u tom neredu? Bila je i ljuta na njega, pričala je sama sebi kako je medo glup, kako će mu Sarina torba opet dosaditi....Ali mede nije bilo, nije se vratio.
Jedne noći u snovima ju je posjetio medo. Šapnuo joj je da kada se probudi, neka pogleda ispod kreveta. Čim se probudila, sjetila se sna i odmah gurnula glavu pod krevet. Tamo je našla medinu svjetiljku . Što će mi svjetiljka, bacit ću je prvom prilikom! Spremila ju je u džep da ju baci u prvi koš za smeće jer ionako više ne ide tom prečicom kući. Medo ju je toliko razočarao svojim odlaskom da nije željela ništa od njega.
Jednoga jutra je čula u školi kako je Sarin medo ispao Sari slučajno iz torbe po mraku dok je trčala kući i kako ga je pregazio auto i potrgao mu obje noge. Luciu je uhvatio strah da je ona kriva za to jer je kod nje bila njegova svjetiljka. Čula je da se sada Sara i dalje brine za medu i voli ga još više, iako je oštećen i manje lijep nego prije. Njihova ljubav je sada jača nego ikada prije i ne vidi joj se kraja.
Te večeri kada se vraćala iz škole polako je hodala i kad je pogledala na sat shvatila je da već kasni kući na večeru i da je vani odavno pao mrak. Opet je morala proći kroz onaj mračni puteljak. Stala je na početak puta, ali strah ju je zaledio na trenutak. Nije znala što će. Odjednom se sjetila svjetiljke koju već nekoliko dana nosi u džepu, ali kad ju je krenula upaliti, nije bilo nikakvog gumba koji bi pritisnula da ju upali. Počela je plakati i grčevito je stiskala u rukama i od silne želje i borbe ruke su joj se ugrijale, zagrijale svjetiljku i ona je obasjala puteljak. Tako je Lucia sretno stigla kući.


Čim je ušla u kuću, na stolu u kuhinji je vidjela veliku kutiju s ogromnom crvenom mašnom na vrhu. Kada je otvorila kutiju iz nje je izašao mali psić. Lucia je bila presretna. Mama joj je rekla da joj je to poklon od nje i tate jer ju jako vole i zato što se zna brinuti za druge.Mama joj je ispričala kako je na televiziji to popodne bila priča o djevojčici bez mame i tate kojoj je netko poslao medvjedića. Mama je tu prepoznala Lucinog medu i bila je jako ponosna na svoju kćer, pa su joj ona i tata odlučili pokloniti novog malog prijatelja.
Lucia je od silnog uzbuđenja te večeri zaspala odmah nakon večere.
Te noći ju je medo opet posjetio u snovima i šapnuo joj opet istu poruku. Ujutro je opet pogledala ispod kreveta , ali ovaj put je tamo bila poruka od mede u kojoj je pisalo:
Draga Lucia, nemoj biti tužna, ne čekaj me jer moje nožice još dugo neće biti dovoljno snažne da dođem k tebi. Mislim na tebe često i ovdje mi je sada lijepo, nisam ispao jer nije bilo svjetiljke, već zato što opet nisam znao smiriti svoju narav za bježanjem. Kad sam ti ostavio svjetiljku, zaboravio sam ti reći kako radi. Kao što si vidjela, prekidača nema, sve je stvar želje, snaga svjetlosti se nalazi u svima nama. Pametna si ti, to sam oduvijek znao. Hvala ti za sve. Umjesto potpisa , medo je ostavio otisak svoje šape.

Lucia je zadovoljna i sretna uzela svog psića u krilo, bila je ponosna na sebe što je odgovor pronašla sama. Znala je da je pobijedila strah i da više ništa nije tako teško kao što se naizgled čini. Nekad je dovoljno samo željeti jako, jako...
Obukla je svoje malene cipelice, prikopčala psića na uzicu i opet kriomice otišla do pošte.
Znate li što je ovaj put poslala i kome?
Svoju lijepu, veliku torbu za medu istoj onoj djevojčici, zajedno sa svjetiljkom. Znala je da je usrećila tu djevojčicu i da ona više nije tako tužna kao što joj je mama znala pričati...Jer nekada kada nemamo snage ili hrabrosti brinuti sami za sebe, potrebi su nam drugi da nas uhvate za ruku, uliju nam nadu i otprate nas dio puta.
Ono o čemu je Lucia razmišljala na putu kući bilo je kako postoje čudnovata bića koja prođu kroz naše male živote i vrijeme provedeno s njima nas nauči mnogočemu. Otkud dolaze i zašto odlaze nije nam možda odmah jasno. Nekada nije ni važno. Svaki je rastanak tužan i njime počinje neko novo vrijeme i borba sa novim strahom. Ali jednom kad pobijedimo strah, on postaje naše hrabrost. Surađujemo bolje od najboljih prijatelja jer smo jedno, a opet slobodni jedno od drugoga...Ne krije li se tu čarolija svake prave ljubavi?



....Sandri, za sve neizgovoreno među nama....

 

Ana Pulek

white_info.png

Prijatelji weba

...SAVRŠENO MJESTO ZA VAŠU REKLAMU…


Cargo Logistic Grupa



...korisni linkovi...