crtež: Marin Petković

 

 

     

Dječak i Jura

 

Dječak istrči u vlažno jesensko jutro i požuri kroz park. Pod gumenim čizmicama šušti opalo lišće: ššššš...ššššš...ššššš, a voda u lokvicama nemilice pljuska: pljus! pljus! pljus! Šuška i žuta kabanica, a ispod nje, na mršavim dječjim leđima ogromna grba - školski ruksak. Uistinu prevelik za malog prvaša!

Još samo pet minuta do početka nastave. Zbilja mora požuriti. Potrči. Šljap! šljap! šljap! Šljapkaju crvene čizmice po mokrom lišću, a namršteni oblak iznad golih grana samo što nije izlio novi pljusak na park  i Dječaka. Onda odjednom: PLJAS! Dječak se poskliznuo i sjeo nasred stazice. Uh! Još mi je samo ovo trebalo, pomisli. Sada ću zbilja zakasniti.

„Hej ti, šeprtljo!  Skoro si me zgnječio!“ začuje tanki glasić iza  sebe.

Osvrne se. Nigdje nikog. Samo se jedan pokisli golub bori s povećim komadom kruha.

Sigurno mu se učinilo. Još je tako pospan. Ah, da je bar vikend pa da se može pošteno naspavati! Uz šum kiše i šuštanje lišća na granama bilo bi tako ugodno.

Pokuša ustati, ali ga teški ruksak ponovo povuče na tlo.

„Ma čuješ li ti mene? Zar ti nisam rekao da paziš!“ ponovo isti glasić,  sad već prilično ljutito i  iz puno veće blizine. Dječak okrene glavu prema glasu, ali opet ne vidje nikog.

„Ko mi to govori? Gdje si?“ poviče Dječak sad  već pomalo ljut.

„Ja sam, JURA! Zar si slijep?“

„Jura!??? Ali ja te ne vidim, čovječe! Gdje si se skrio?“

„Jasno da me ne vidiš kad zvjeraš po zraku, a ja sam tu dolje na podu!“

Dječak pogleda dolje i tik do svoje lijeve noge ugleda veliku kišnu glistu koja je visoko podigla glavu i gleda ga svojim smeđim očima.

Protrlja oči i spusti glavu još niže da bolje vidi.

„Što se čudiš? Zar nikada u životu nisi vidio kišnu glistu?“, brecnu se malac.

„Jesam... jasno da jesam“, odgovori Dječak, „ ali nisam znao da gliste govore...“

„Kako nisi znao? A jesi li ti ikada gledao „Pčelicu Maju“? I jesi li tamo možda vidio mog bratića Maksa, ha? I da li taj moj bratić Maks možda govori???“

„Govori, govori...ali to je samo crtić!“ spremno će Dječak.

„Ma nemoj, a koliko si ti uopće kišnih glista dosad vidio?, Osim Maksa i mene, kladim se nijednu!!!“

„Jesam, jesam, jučer sam vidio čak dvije!“  Dječak će.

„Ha, ha! Sad muljaš...“

„Ne muljam, časna riječ! Jučer je Damir jednu zgnječio...“

„ZGNJEČIO???!!! Sigurno je slučajno stao na nju...“

„Ne, ne, namjerno ju je zgnječio, a Dejan je drugu prepolovio da vidi kako će ponovo narasti...“

„NAMJERNO,  kažeš! SRAMOTA! A drugu ste PREPOLOVILI!? Pa kakvi ste vi to dječaci, ha??? Ubijate i mučite jadne životinje...“

„Nisam ja! To su ONI učinili!“ glasno će Dječak.

„Ma nemoj! Oni?! Ali ti si bio s njima, gledao i ništa nisi učinio da ih spriječiš!“

„Jesam, jesam, rekao sam Damiru da je obični ubojica, a Dejana sam  molio da pusti drugu glistu...rekao sam mu da će je boljeti..., ali on je rekao da nju to ne boli i da će ponovo narasti“.

„Baš je pametan  taj tvoj Dejan! Kao da je nekad bio glista pa zna da nas ništa ne boli! A boli nas, ITEKAKO nas boli!“

„Boli?!“ začudi se Dječak  „I ne narastete ponovo???“

„Ovisi o mjestu gdje nas presijeku...,  ali dosta o tome. To je tako žalosna tema. Makar za mene. Kad bi ti tvoji prijatelji znali kako smo mi korisne životinjice, nikada nas ne bi ubijali. Ali oni pojma nemaju“.

„Korisne???“

„Naravno! Mi gutamo zemlju, uzimamo iz nje sastojke koji nam  trebaju  za život, a ostatak izbacujemo kroz stražnji otvor. Tako rahlimo tlo da biljke bolje uspijevaju.“

„Daaa??? Nisam znao! To ću baš ispričati Damiru i Dejanu i sigurno će ih biti jako sram što su tako ružno postupili s kišnim glistama.“

„I treba ih biti sram!“ žalosno će Jura, „Nadam se samo da to više nikad  neće učiniti. Ja sada idem tamo u travu da ne naiđe neki  zločesti dječak pa da ne završim kao moji rođaci. A ti požuri u školu, jer ćeš zakasniti!“

„Uh, da, imaš pravo, učiteljica me je već sigurno zapisala!“ reče Dječak dižući se s mukom i otresajući mokro lišće s trenirke i kabanice,  „ Ali nema veze. Drago mi je što sam te sreo, Jura. I što smo pričali...Ajde, požuri u travu! Ja ću pričekati dok ne stigneš i paziti da ne naiđe neki divljak“.

 

baka Dunja Tokić

white_info.png

Prijatelji weba

...SAVRŠENO MJESTO ZA VAŠU REKLAMU…


Cargo Logistic Grupa



...korisni linkovi...