crtež: Marin P.

 

 

Ah, te cure ....

 

Napokon  je došlo pravo  proljeće i baka je održala obećanje. Povela  me je na Trg  da se provozam u malom plavom vlakiću, koji se zove Prijatelj djece.

Poslije vrtića sjeli smo u sedamnaesticu i odvezli se prema Trgu. Usput sam gledao druge tramvaje koji su prolazili pokraj nas, a vidio sam i ljetni vrtić Tomislav i dugo mu mahao. Za pola sata stigli smo na Trg i izašli iz tramvaja. Koliko je ljudi bilo tamo! Svi su nekud žurili, djeca su se igrala,  veselo trčkarala. Otišli smo do našeg zdenca, zaboravio sam  kako se ono zove, nekako na M.  Jako sam se iznenadio kada sam vidio da nema vodoskoka, samo u sredini veliko šareno jaje. Baka je rekla da je to zbog Uskrsa, koji je u nedjelju. Veselim se Uskrsu. Mama mi je obećala da ćemo zajedno bojati jaja i napraviti  za njih zeleno gnijezdo u mojoj novoj pletenoj košarici. Ako budem dobar, Uskrsni Zeko će mi donijeti nešto lijepo. Već sam mu napisao pismo i zamolio ga da mi donese dva Gormita i velikog čokoladnog zeca.

Pokraj zdenca sam ugledao vlakić. Stajao je  malo dalje, iste boje kao i naša sedamnaestica.  Imao je pravu  lokomotivu  s dimnjakom  i zviždaljkom, a po vagonima puno licitarskih srca i crvenih  šestinskih kišobrana. Najviše su mi se svidjele razglednice starog Zagreba. Baka kaže da je Zagreb moj rodni grad i da sam se rodio u bolnici Petrovoj baš  kao što pjeva Žak. Volim slušati Žaka, jer jako lijepo pjeva.

Vlakić vozi svaki sat. Bilo je još samo pet minuta do polaska.

„Požuri! „ poviče baka i povuče me prema vlakiću, „Odjurit će nam ispred nosa, a onda ćemo morati čekati sat vremena.“ Potrčali smo i uletjeli u prvi vagon.  Tek što smo sjeli, vlakić je zapištao i krenuo. Ja sam se smjestio do prozora da mogu gledati kuda se vozimo, a baka je sjela do mene da mi može reći kuda prolazimo, kako se zovu ulice, trgovi, parkovi. Jedino mi je bilo žao što nisam mogao sjesti u prvi red, odmah iza vozača, ali ta su mjesta već bila zauzeta. Tu su sjedile dvije djevojčice,  jedna veća, a jedna manja, hm..., možda bi se htjele mijenjati za mjesta. Ta curama je  svejedno gdje sjede, a mi dečki volimo biti naprijed i gledati vozača kako vozi.  Idem ih zamoliti, pomislim, i dodirnem rame manje djevojčice. Ona se okrene, a ja se zapanjim.  Joj, pa to je KARLA!!! Cura iz moje grupe! Kako to da je nisam  prepoznao? Pa nisam ni mogao onako odostraga... iako... da sam  malo bolje pogledao... prepoznao bi njezine zlatne loknice. Nijedna cura u našem vrtiću nema takvu kosu.

Karla se okrene i pogleda me svojim velikim ljubičastim očima. Ali  umjesto da mi se nasmije kao i obično, ona samo napuči usta i  okrene se prema naprijed.

„Hej, Karla!“ povičem. „Zar me ne prepoznaješ?“  Nije bilo odgovora.  „Pa to sam ja, MARKO!“ Opet ništa.

„Smiri se, Marko!“ baka će i uhvati me za ruku.  „Pogledaj,  vozimo se Ilicom, jednom od najdužih ulica u Zagrebu. Tu ima najviše dućana i toliko prekrasnih  izloga. Gle, tamo desno je slastičarnica Vincek, gdje smo prošle subote jeli one fine kremšnite, sjećaš se?“

Da, sjećao sam se i kimnuo sam glavom da ne rastužim baku, koja se jako trudila da mi što više toga pokaže. Ali ja uopće nisam mislio na Ilicu i kremšnite. Samo na Karlu . Zašto je takva? Zašto se pravi da me ne poznaje? Je li  zaboravila koliko sam  je puta branio od onog zločestog  Dejana koji cure vuče za kosu?  A koliko sam joj samo puta dao žvaku  i kiki bombone! Ništa nisam razumio.  Bio sam tako tužan da sam se skoro rasplakao.

„Sada skrećemo u Frankopansku u  ulicu“ rekla je baka, ali njezine riječi kao da su dolazile iz neke velike daljine. A što ako me ZBILJA nije prepoznala???  Ma kako da ne, vidio sam da je, a ako i nije, sigurno je čula što joj govorim. Pa nije valjda gluha! Sigurno se nešto furi. Ali ZAŠTO??? Ništa joj nisam napravio! Mislio sam, mislio... ali nikako da se dosjetim. Onda mi je sinulo. Jučer je nismo pustili na naš novi gusarski brod!!! I zato se sada ljuti. Ali ja tu ništa nisam kriv. Dogovorili smo se da NIJEDNU CURU NEĆEMO PUSTITI NA NAŠ BROD.  Moram  joj to objasniti. I ponovo joj dodirnem rame.  „Karla, slušaj...“

„OSTAVI ME NA MIRU!“ poviče ona na sav glas. Svi su je čuli, a mene je bilo jako sram.

„No, što se to dešava, Marko?“ strogo je upitala baka, „ Ostavi curicu na miru i gledaj kroz prozor! Ja se tu trudim da ti objasnim kuda prolazimo, a ti me uopće ne slušaš.“

„Ma slušam te, bako, slušam!“

„ Evo, sad smo već na Trgu maršala Tita, a ona prekrasna zgrada tamo je Hrvatsko narodno kazalište.  Vidi kakvo su  prekrasno cvijeće su zasadili ispred kazališta! Kakvi  dražesni jaglaci i gumbeki! Svih mogućih boja!  A tek zumbuli! Tamnoljubičasti! Mora da divno mirišu! Oh, Bože, ovo  je zbilja najljepši zagrebački trg! A sada skrećemo u Masarykovu ulicu. Vidi, lijevo je knjižara Školske knjige. Tu smo ti prošli tjedan kupili nove vodene bojice. Sjećaš se?

„Aha.“

„ Evo nas u Teslinoj ulici. Znaš li ti, Marko, ΄ko je bio Nikola Tesla?“

„Znam. On je izumio struju!“

„Da, da. Izmjeničnu struju i još puno toga na području elektrotehnike. Bio je poznati izumitelj, rođen u našoj zemlji, točnije, u Lici, a živio je i radio u Americi. Evo nas na kraju Tesline ulice, sad ćemo skrenuti u Prašku, koja će nas odvesti na Trg bana Jelačića, točno do mjesta s kojeg smo krenuli. Vidiš, napravili smo cijeli krug.“

Baka je pričala i pričala, ali ja sam jako malo toga čuo. Bio sam jako, JAKO tužan. Razmišljao sam  kako da Karli objasnim ono u vezi s gusarskim brodom. Onda sam se sjetio. Kad vlakić stane, doći ću do nje i sve ću joj ispričati. Reći ću da mi je jako žao i ona će mi sigurno oprostiti.

Vlakić je stao, a ja sam se brzo provukao do Karle, uhvatio je za ruku i pokušao učiniti ono što sam smislio. Ali, malo sutra! Ta mala divljakuša me ljutito pogledala, istrgnula ruku iz moje i izjurila van. Bio sam sav jadan.  Ah, te cure! Nije lako s njima...

 

Baka Dunja Tokić

white_info.png

Prijatelji weba

...SAVRŠENO MJESTO ZA VAŠU REKLAMU…


Cargo Logistic Grupa



...korisni linkovi...